• Nazivaju se ugljikohidratima zato što se njihove molekule sastoje od ugljika, kisika i vodika. Opći im je naziv »šećeri«, a gdjekad i glucidi.

    Razina glukoze u krvi (glikemija)

    Šećer je najvažnije »gorivo« našeg organizma. U obliku glikogena nalazi se u mišićima i u jetri.

    Pojam glikemija ovdje označava prisutnost glukoze (šećera) u krvi. Količina glukoze u krvi natašte normalno je jedan gram na litru krvi ili 5,5 mmol/L.* Ako se ugljikohidrati (kruh, med, žitarice, slatkiši, itd.) unose u organizam na prazan želudac, djelovanje na razinu glukoze u krvi je kako slijedi:

    U prvoj fazi razina se glukoze u krvi povećava (ovisno o vrsti unesenog ugljikohidrata).
    Vrijednost glukoze u krvi izražava se u gramima. U stručnoj  literaturi inače se najčešće izražava u milimolima na litru.

    Dajemo vam usporedne vrijednosti za neke veličine koje se navode u tekstu:
    1,0 g = 5,5 mmol/L
    1,2 g = 6,6 mmol/L
    1,7 g = 9,4 mmol/L
    0,5 g = 2,7 mmol/L

    Hiperglikemija s vrijednošću iznad 6,7 mrnol/L natašte, smatra se patološkom vrijednošću.
    900mm.

    HRANE
    1,40 glukoza u krvi izražena u gramima na litru krvi
    1,20
    1
    0,30
    0,60

    U drugoj fazi, koja nastupa pošto gušterača počne izlučivati hormon inzulin, razina se glukoze u krvi smanjuje, glukoza se oslobađa i apsorbira u tkiva kojima je potrebna.

    U trećoj se fazi razina glukoze u krvi vraća na normalne vrijednosti.
    Ugljikohidrati su se dugo dijelili na »brze šećere« i na »spore šećere«, s obzirom na brzinu kojom ih organizam resorbira.

    Ugljikohidrati u hrani»Brzim šećerima« smatrali su se jednostavni šećeri, kao glukoza i disaharidi, koji se nalaze u rafiniranom šećeru (proizvedenom iz šećerne trske ili iz šećerne repe), medu i voću.

    Njihov naziv potječe iz uvjerenja da se ti šećeri, zbog jednostavnosti svojih molekula, resorbiraju vrlo brzo poslije unosa u organizam.

    Obrnuto, u »spore šećere« ubrajali su se svi ugljikohidrati čije se složenije molekule najprije moraju kemijskim procesom tijekom probave razgraditi u jednostavni šećer (glukozu).

    To se u prvome redu odnosi na škrob u žitaricama, iz kojega se, kako se vjerovalo, glukoza oslobađa i resorbira dugo i polako. Ta podjela ugljikohidrata danas je posve odbačena jer se temelji na pogrešnoj teoriji.

    Novija istraživanja pokazuju da složenost molekula ugljikohidrata ni na koji način ne određuje brzinu kojom se glukoza oslobađa iz krvi i apsorbira u tkiva.

    Danas se zna da se glikemični vrh (a to je točka maksimalne apsorpcije glukoze) postiže jednakom brzinom za sve ugljikohídrate koji se u organizam unesu sami i na prazan želudac, a to je otprilike pola sata poslije unosa.

    Stoga umjesto da govorimo o brzini apsorpcije, prikladnije je razmotriti učinak različitih ugljikohidrata na razinu glukoze u krvi, tj. koliko povećavaju količinu glukoze u krvi.

    Suvremeni se znanstvenici i ostali stručnjaci na polju nutrícionistike (pogledajte bibliografiju) slažu s podjelom ugljikohidrata prema tome koliko povećavaju razinu glukoze u krvi, što se može utvrditi pomoću glikemičnog indeksa.

Photostream